EVROPA PRED STRATEŠKOM ODLUKOM! Handelsblat: Traže rast, a previđaju Srbiju, članice EU bi trebalo da urade DVE stvari!
Dodajte Kurir u vaš Google izborBalkan Evropskoj uniji nudi dobar posao: postepeno članstvo bez dodatnih troškova i novih zahteva, a uzor bi mogla biti Austrija, piše investitor i član upravnog odbora PPF grupe Jan Ružička za Handelsblat, ugledni ekonomski dnevni list u Nemačkoj.
Krajem februara predsednik Srbije Aleksandar Vučić i albanski premijer Edi Rama predstavili su nacrt realističnog odgovora na pitanje na koje Evropska unija već dve godine bezuspešno pokušava da nađe rešenje: kako sprovesti proširenje bez političke katastrofe?
- Njihov odgovor glasi: postepeno članstvo. To nije ni nova ni radikalna ideja. Reč je o austrijskom modelu iz perioda od 1972. do 1995. godine, prilagođenom današnjim geopolitičkim okolnostima na Zapadnom Balkanu - piše Jan Ružička, član upravnog odbora PPF grupe, jedne od najvećih investicionih grupa u Centralnoj i Istočnoj Evropi.
Austrija se 1958. godine nalazila u sličnoj složenoj situaciji, kao danas Balkan. Zapadna Nemačka bila je njen daleko najveći trgovinski partner, sa udelom od 30 do 40 odsto u austrijskom uvozu.
Ipak, Beč nije mogao da pristupi tadašnjoj Evropskoj ekonomskoj zajednici. Državni ugovor iz 1955. godine obavezivao je Austriju na trajnu neutralnost, a Moskva je svaki ozbiljniji ekonomski korak ka Zapadu smatrala kršenjem te obaveze.
Zbog toga Austrija nije odustala od neutralnosti, već ju je zaobišla. Kancelar Bruno Krajski je 1972. potpisao Sporazum o slobodnoj trgovini koji je sadržao posebnu "klauzulu o neutralnosti“, čime je Austriji ostavljeno pravo da u svakom trenutku odustane od sporazuma i da zadrži punu slobodu u odnosima sa Istokom.
Tek dve decenije kasnije usledio je ulazak u Evropski ekonomski prostor. Austrija je tada prihvatila četiri slobode jedinstvenog tržišta, najveći deo evropskog zakonodavstva i finansijski doprinos kohezionim fondovima, ali bez prava glasa, bez evropskog komesara i bez poslanika u Evropskom parlamentu.
Punopravna članica Evropske unije postala je tek 1. januara 1995. godine, nakon referenduma na kojem je 66,6 odsto građana glasalo za članstvo.
Čitav proces trajao je oko 23 godine. Kada je Austrija konačno pristupila EU, time je samo potvrđena već postojeća ekonomska realnost. Integracija nije ostvarena velikim govorima i svečanim ceremonijama, već činjenicama na terenu.
Iz toga proizlaze tri zaključka koje Brisel nerado izgovara naglas. Asimetrični odnos je prihvatljiv, ako je transparentan. Ekonomska integracija je u praksi nepovratna. Višestepena arhitektura bolje ublažava geopolitičke potrese nego logika "unutra ili napolju“.
Vučić i Rama izričito odbacuju pravo veta u Savetu EU, dodatne evropske komesare, nova mesta u Evropskom parlamentu, promene pravila glasanja i automatski pristup strukturnim fondovima.
Za Brisel je to, prema autoru, izuzetno povoljna ponuda: geopolitičko vezivanje regiona bez troškova kojih se 27 država članica najviše pribojava.
"Vučić mora da sprovede reforme"
Međutim, autor navodi da je na samitu "EU - Zapadni Balkan" početkom juna u Crnoj Gori upravo Srbija bila jedina zemlja regiona od koje su zatražene konkretne reforme, posebno u oblasti izbornog zakonodavstva. Zbog toga će predsednik Vučić morati da pokaže rezultate ukoliko zaista ozbiljno želi članstvo Srbije u EU. Ipak, budućnost Zapadnog Balkana neće zavisiti od toga da li će biti integrisan, već koliko brzo i na koji način.
Dok Brisel okleva, kineske direktne investicije u Srbiji dostigle su 2022. godine 1,4 milijarde evra, gotovo koliko i ukupne investicije svih 27 članica EU zajedno (1,46 milijardi evra). Od 2021. godine Kina je najveći pojedinačni investitor u Srbiji.
Dok mnogi investitori još čekaju formalni ulazak Srbije u EU, ekonomska stvarnost je već prevazišla političku raspravu.
Srbija je duboko uključena u evropske lance snabdevanja, razvija se u proizvodni, tehnološki i logistički centar Jugoistočne Evrope i sve više postaje geopolitičko čvorište između Evropske unije, Bliskog istoka i Azije.
Otvoreno rečeno, svaka godina u kojoj Evropska unija odlaže da Srbiji omogući konkretniji pristup jedinstvenom tržištu jeste godina u kojoj taj prostor dodatno popunjavaju kinesko finansiranje infrastrukture i turska trgovinska diplomatija.
Postepeno članstvo, smatra autor, nije ustupak Beogradu, već prava situacija u kojoj obe strane dobijaju: Balkan bi ostvario opipljive ekonomske koristi od članstva, dok bi Brisel osigurao svoj geopolitički položaj u Jugoistočnoj Evropi. Autor dodaje da postoji još jedna činjenica koju, prema njegovom mišljenju, u Briselu retko ko želi javno da kaže.
Zbog toga bi, smatra autor, članice EU Austrija, Italija, Češka, Slovačka i Slovenija trebalo da učine dve stvari: da podstaknu Evropsku komisiju da predlog komesarke Marte Kos o sektorskoj integraciji do jeseni pretvori u zvaničan dokument i da toj grupi pridruže i Nemačku, čiji je kancelar Fridrih Merc već signalizirao podršku.
Beč je, prema autoru, 1972. doneo ispravnu odluku, iako tada to niko nije nazivao strategijom. Brisel danas ima priliku da 2026. donese istu takvu odluku - ovog puta svesno. Jer izbor više nije između punopravnog članstva i postojećeg stanja.
Evropa se, zaključuje autor, nalazi pred strateškom odlukom. Verovatno je reč o poslednjoj velikoj evropskoj priči o privrednom rastu.
Kurir Politika/Handelsblat